Bosna i Hercegovina (BiH), predivna je zemlja, ali samo u mislima. Na terenu svega, samo ne dobrote. Čak i pejzaži više ne odišu onim starim žarom. Krivci za sunovrat ljepote su ljudi, ali ne svi. Samo neki, probrani. Reći ćete opet teorija zavjere. Zovite, vi, kako hoćete, ali pored mene svaki dan prolaze čudni smrdljivi kamioni. I pratim ih. Dolaze, prolaze i odlaze, a kamo? Viđam ih ponovno u Orašju, biraju put, a svaki vodi nekamo. Svaki odvozi svoj teret i miris u istom smjeru, a to su planine. I nitko vam ne želi reći što je u njima. Ne daju im prići. I svi imaju stranjske registracije. Dolaze iz one čuvene velike Unije država. A pričaju nam budite Europa. Tragedije je što samo teoretičari zavjera kažu, pa mi jesmo Europa. Naš kontinent se zove Europa.
Mi jesmo Europa, ili je to samo u pričama teoretičara zavjere. Jer trpajući svoju glavu u nešto što koristi ime našeg kontinenta samo neki imaju koristi. A mi patimo da budemo u to Nešto, i na taj način samo dokazujući svoju glupost i ludost. Posljednji je rat nastao, jer nismo željeli biti u Nečemu, ali smo vrlo brzo utrpani u Nešto. Nečemu smo proglasili tamnicom, a Nešto svetinjom. U Nečemu smo bili središte svijeta, odlučivali smo o ratu i miru u svijetu, a sad smo samo izvršitelji želja koje dolaze iz Nešto. Sada nismo u tamnici jer svjetlo iz Nešto grije zadnji desni džep, barem kod nekih koji znaju kako pronaći to svjetlo. Ostali traže svjetlo, ali ga ne nalaze, jer svjetlo nije za svakoga. A kamioni prolaze. Što je u njima znaju oni, koji u njima vide našu budućnost.
Oslobodili smo se tamnice. Sada možemo pričati. Gugutati, a nismo ptice i čekati lovca koji skuplja gugutave, nas ptice. A nismo ptice. Lagano promatram kamione. Sutra ću možda morati tamo, kamo kamioni idu. Prodat će mi priču o ljepoti krajolika, a ja ću biti samo sretan što to vidim i postat ću broj u nekoj knjizi Postanka. A kamioni će i dalje dolaziti, prolaziti i odlaziti, a broj u onoj knjizi sve veći i veći. I povećat će se i mali džep probranih. Možda će morati kupiti veći broj pantalona s većim brojem zadnjih džepova. A mi bez zadnjeg džepa, postajemo samo broj, s kojim će se probrani dičiti. Taj broj hrani svjetlo od Nešto. Što je broj veći, jače je svjetlo od Nešto. I što više nas koji izvršavamo želje od Nešto, to manje budućnosti za nas, ptice, a nismo ptice.
Samo smo bića, koja ne razumiju stvarnost. Iza svega, kažu nam, su teorije zavjere, a već sutra vidimo stvari koje su do jučer bile teorije zavjere. Nahranili su nas lošom hranom, pa onda tvrdili da smo neodgovorni. Ubacivali nam razne tvari, tvrdeći da su one dar od Nešto. Nešto je kupio i to se mora potrošiti. Izmišljali su nove ljepote za ptice, a mi nismo ptice. Pričaju o svjetlu, kojeg ne vidimo. Vidimo samo kamione, koji dolaze, prolaze i odlaze. I osjetimo, ali nas uvjeravaju da je to miris budućnosti koja dolazi. Da, budućnost dolazi. I ona će jednom biti dijelom prošlosti, zakopana pijeskom vremena. I stalno budućnost, kao i kamioni dolazi, prolazi i postaje prošlost. I odlazak kamiona postaje prošlost, koja sada neumitno prolazi pored nas slijepih i gugutavih, kao ptice, a nismo ptice.